U petak 14. juna, u prostorima Francuskog instituta održali su se poslednji „Razgovori koji pokreću - Žene stvaraju” za ovu sezonu, sa dramaturškinjom i koselektorkom „BITEF festivala” Tijanom Grumić. Ona je ovu seriju o ženskom stvaralaštvu obogatila svojim pozorišnim iskustvom, gde je pričala o svojim studentskim danima, radu u pozorištu i na festivalima, kao i o saradnji sa kolegama.

Tijana je svoj prvi komad napisala još u srednjoj školi, za dramsku sekciju, a pod nazivom Ko još jede hleb uz supu. Svoj put nastavila je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je diplomirala 2018. godine, a master rad odbranila naredne. Danas predaje na ovom fakultetu na Katedri za dramaturgiju, ali se i dalje bavi dramatizacijom pozorišnih komada.

Studenti i ja smo dosta bliski godinama. To je s jedne strane baš dobro, jer se stvara neka vrsta poverenja koju oni možda nemaju sa nekim starijim profesorima sa katedre. S druge strane, već se oseća neka razlika - mi smo odrastali u nekim potpuno različitim vremenima i okruženi smo različitim stvarima, pa koliko ja učim njih, oni uče mene, te mi baš prija taj rad i volim što prolazimo kroz ovo zajedno, rekla je Tijana.

Grumić se sa studentima povezuje i preko predmeta koje predaje, kao što je na primer dramaturgija video igara. Ona govori kako ljudima možda ne deluje da video igre i pozorište imaju mnogo toga zajedničkog, ali imaju mnogo više sličnosti nego što možemo da zamislimo. Smatra da danas kompanije video igara uviđaju da je sve više potreban neko ko će se baviti pričom u igricama.

Osim saradnje sa studentima, Tijana je dosta sarađivala i sa svojim kolegama iz generacije, a jedan od njih je Jug Đorđević. Njih dvoje su sarađivali na fakultetu, kao studenti režije i dramaturgije, a Jugova debitantska predstava Kepler 452-B, premijerno izvedena u Vranju 2018. godine, bila je samo početak njihovog dugog profesionalnog prijateljstva i saradnje. Osim ove predstave, njih dvoje sarađivali su na mnogim drugim, među kojima su i Pre nego što počnemo, Fleke i Tramvaj zvani želja, a trenutno rade na komadu pod nazivom Franciska.

Počeli smo da sarađujemo još od prve godine fakulteta. Negde se i poklopio naš ukus i senzibilitet, ali smo taj ukus nadalje gradili zajedno. Sazrevali smo zajedno, u tom nekom profesionalnom i pozorišnom smislu i to je presudilo da nastavimo da radimo zajedno. Mi se i nadopunjujemo u nekom smislu. On voli da kaže da je on više umetnik, a ja više štreber - ja sam više organizovana, dok on voli da luta, i zato je on dobar reditelj, a ja dobra dramaturškinja i spisateljica, opisuje Tijana.

Ona se takođe dotakla tema koje je krenula da obrađuje na početku svoje karijere, a koje su bile vezane za priče o odrastanju, porodične teme, kao i neke traume u tim periodima. Međutim, kako je kazala, kako prolazi vreme, primetila je da sve više pristupa nekim društvenim, angažovanijim temama. 

Vidi se jasna promena i na tom nekom širem planu, kada samo analiziram čime se ja to bavim, a tek onda na planu forme i igranja formom, što kod savremenih pisaca i spisateljica i dolazi nakon jednog velikog talasa rediteljske dekostrukcije teksta, objašnjava ona.

Na samom kraju razgovora, Tijana se osvrnula na festivale na kojima je učestvovala kao selektor ili neki drugi deo organizacije, a konkretno na BITEF gde je danas koselektor. Kaže da danas ništa ne može da se planira duže od godinu dana, jer su rasporedi učesnika i organizatora jako haotični - potrebno je pronaći vreme za festivale koje svima odgovara, a ne možemo se ni očekivati da će finansiranje uvek biti konstantno i sigurno.

O autoru