Nova predstava „Vrana u paunovom perju”, adaptacija istoimenog romana Vladimira Vučkovića, u režiji Marka Torlakovića, predstavlja uspešan spoj ljubavne priče, političkih intriga i istorijskih događaja koji su obeležili period oslobođenja Niša od turske vlasti. Kroz lik kneza, kasnije kralja Milana Obrenovića, otkriva tajnu i iskrenu ljubav prema lepoj Nišlijki, ali i njegovu posvećenost Srbiji i Nišu. Reditelj uspešno prenosi kompleksnost likova i suštinske teme romana na scenu, dok dramatizacijom predstave uspeva da oživi duh vremena i donese likove u život na jedinstven način.

Glumačku postavu čine talentovani glumci i glumice: Milica Filić, Andrija MitićMarko Pavlovski, Danilo Milenković, Stefan Mladenović, Marko Radojević, Bratislava Milić, Uroš Milojević i Milica Dimitrijević. Autorsku ekipu čine scenografkinja Vesna Popović, kostinografkinja Irina Somborac i njena asistenkinja Jana Blu, lektorka Nataša Ilić i organizatorka,Snežana Jović, dok je muzika iz predstave kao i njen izbor pod autorstvom samog režisera i dramaturga.

Režija Marka Torlakovića precizno vodi likove i radnju, koristeći povremeno stilizovan psihološki realizam, odnosno pretapanje prošlog u savremeno, svesno ističući neke prošle modele ponašanja u našem društvu koji su i danas aktuelni. Imajući puno poverenje u snagu priče i igru glumaca, Torlaković ostvaruje vrednu, zaokruženu, višeslojnu dramsku predstavu. 

Početak predstave u kojem Lena, kći trgovca, čita stranice iz svog dnevnika napisane dok su Nišlije još uvek bile pod zatočeništvom Turaka, postavlja temelje za priču koja će se dalje razvijati na sceni. Kroz Lenine reči o boli i patnji Nišlija pod turskom vlašću, publika dobija uvid u teškoće i izazove sa kojima su se ljudi tada suočavali. Dok ona priča, ostali glumci iza nje igraju scenu koja uvodi publiku u samu priču i temu komada. Ovaj uvodni deo predstave postavlja ton i atmosferu za ono što će uslediti, pripremajući publiku za dalji razvoj radnje i sukobe koji će se odigrati. Kroz sam uvod publika postaje svesna istorijskog konteksta i emocionalne dubine komada.

Dolazak kneza Milana Obrenovića u oslobođeni Niš, nakon što je Srbija postala država umesto kneževine, zapravo predstavlja prvu prekretnicu predstave. Nišlije su pripremile svečani doček za kneza. Kroz doček kneza Milana, publika se upoznaje sa likom vladara i njegovim odnosom sa Nišlijama, ali i sa ostalim likovima koji će obeležiti priču. Ova poseta vladara ima dalekosežne posledice na tok događaja u predstavi. Publika će biti svedok transformacije grada i likova, te će kroz njihove sudbine i odluke doživeti emotivno putovanje kroz istorijske i lične drame ljudi koji su zaista živeli u ovom gradu.

Foto: SDL redakcija/ Milena Kostić

Predstava Vrana u paunovom perju, kako je već pomenuto ističe se po izuzetno talentovanoj glumačkoj postavci koju čine mlade generacije niškog Narodnog pozorišta. Reditelj je uspeo da formira ekipu kojom je prepoznavši najbolje od svakog glumca i glumice, uspeo da istakne njihove individualne talente i sposobnosti. Uspevši da uskladi različite glumačke talente omogućio im je da dođu do punog izražaja na sceni, te je svaki glumac uspeo da se istakne i da doprinese celokupnom kvalitetu predstave.

Milica Filić u ulozi Lene, devojke koju sam reditelj i pisac ističe kao spoj divljine i aristokratske lepote, svojom glumom uspela da oživi i predstavi publici jednu kompleksnu i izuzetno snažnu ženu koja verna svojim osećanjima i idealima ne prezna ni od čega. Glumica, svojim nežnim i ženstvenim fizičkim izgledom dodatno doprinosi stvaranju slike jakog i nesalomivog karaktera. Rođena u zatočeništvu, ova devojka čitavog svog života teži slobodi, kako slobodi svog naroda, tako i slobodi njenih emocija i ličnosti.

Sa druge strane, kroz drugačiju prizmu borbe za opstanak i slobodu, Stefan Mladenović, u ulozi Prote, približava publici rđavost čistog. On će kao uzvišeni među ostalima, i prvi kome Nišlije veruju, svojom glumom približiti publici moć moralnog i nemoralnog rasuđivanja, kao i posledice koje može izazvati nadjačanost položaja, sujete, ali i osećanja.

Andrija Mitić nenametljivo se preobražava iz kneza i kralja Milana Obrenovića u Stanojla, momka za kog se Lena udaje, bez gubitka uverljivosti ili dubine u oba lika. Njegova transformacija sa ponosnog, stabilnog i odvažnog vođe do lika koji se može opisati kao pomalo jadan, pokazuje neosporivi raspon njegovih glumačkih sposobnosti. Mitić uspeva da istakne svaku nijansu likova, donoseći im dubinu i autentičnost. Njegov angažman u oba lika sigurno je jedan od glavnih aduta predstave, dok je njegova izvedba cenjena i zbog donekle prefinjenog prelaza između različitih uloga.

Uz Andriju, koji igra jednog od glavnih likova i ostali glumci se, čini se, bez imalo poteškoća transformišu iz uloge u ulogu, širujući svoj raspon sposobnosti i stvarajući živopisne karaktere koji duboko ulaze u srž priče. Tako se Uroš Milojević, Bratislava Mitić i Marko Pavlovski, kao deca kojima je gluma igra urezana u svakodnevicu, menjaju kroz predstavu iz lika u lik, pronalazeći se u svakom tako prirodno da publika ni ne primeti kompleksnost ovakvog igranja. Ovi glumci svakom svom liku donose posebnu autentičnost sa kojom se publika ponasobno saživljava.

Bilo bi nepravedno ne napomenuti posebno izraženu glumu Marka Pavlovskog, koji uspeva da oživi i istakne najrđavije ljudske osobine likova koje interpretira na sceni, dok istovremeno svojim humorom, ironijom i satirim pridobija najveće oduševljenje kod publike. Naizgled usputne, ali ipak upečatljive replike Marka Pavlovskog neprekidno drže predstavu živom i budnom, dodajući joj slojevitost i dinamiku koja zabavlja i oduševljava gledalaca.

Foto: SDL redakcija/ Milena Kostić

Još jedna od glumačkih osobina koja je obeležila ovu predstavu jeste veština imitacije ruskog i staroniškog akcenta, što dodatno obogaćuje karakterizaciju likova i doprinosi autentičnosti njihovih prikaza na sceni. Tako Marko Radojević donosi lik pukovnika Gromova do te mere uvežbano govoreći svoj maternji jezik ruskim akcentom da čini da čak i manje značajan lik postane istaknut i primetan za publiku. 

Scene u kojima glumci koriste pesmu ili ples kako bi izrazili svoje likove, dodali su posebnu dinamiku. Milica Dimitrijević, svojim plesom, ali i pevanjem donosi izražajnost likovima koje tumači, doprinoseći tako živijem doživljaju predstave. Ne sme se zanemariti ni angažovanost Danila Milenkovića koga niška publika sve bolje upoznaje iz predstave u predstavu. Danilo glumi čak pet različitih sporednih uloga u ovom komadu.

Pored glumaca, posebnu draž delu doprinele su i kostimografija i scenografija. Radnja komada odvija se na sceni stilizovanoj tako da su ono što ostaje najupečatljivije svakako logorske ili zatvorske šipke, koje asociraju na zatočeništvo Nišlija, odnosno kavez iz koga je teško izvući se. Metalna ograda simbolizuje višeslojno ropstvo naroda različitim sistemima i političkim odlukama koje se ne završava oslobođenjem od Turaka, već se desecijama pretače iz jedne u drugu epohu. Ako bi se scenografski detalj ove ograde posmatrao sa psihološke strane moglo bi se reći da je ovo još jedan metaforički prikaz i ličnog zatočeništva svakog lika ponaosob.

Pokretna scena i nestatičnost rekvizita, koje u ovom komadu predstavlja skup istih i jednakih stolica koje glumci sami tokom predstave pomeraju, još je jedan doprinos složenosti I kompleksnosti ovog komada. Vesna Popović, kao scenografkinja, uspela je da uzviši bitnost same scenografije kao umetnosti i približi publici vremensku prolaznost. Irina Somborac, već prepoznatljiva po svojim upečatljivim kostimima ponovo je osmislila kostime koji do slovca prate i karakterišu likove i priču. 

Zaključno, ovo je predstava koja obećava blistavu budućnost Narodnog pozorišta, iliti kako bi se narodski kazalo, budućnost pozorišta ovom je predstavom u sigurnim rukama.

 

Tekst je naknadno izmenjen nakon objavljivanja, radi nenamerne greške u navođenju prezimena glumca Danila Milenkovića.

O autoru