„Autopsija Džejn Dou” Andrea Evredala ne predstavlja tipično filmsko delo puno scena zastrašivanja, već je ono remek-delo horora sa sporom radnjom koja vešto kombinuje neizvesnost i istinski kreativnu priču, kao i jezivu atmosferu. To je film koji predstavlja svedočanstvo o moći sugestije i stručno osmišljenom strahu. Radnja filma počinje u uspavanom američkom gradu nakon brutalnog višestrukog ubistva. Policija otkriva telo mlade žene, zakopano u podrumu – Džejn Dou. Čudno, ona ne pokazuje nikakve vidljive povrede, što je činjenica koja zbunjuje istražitelje.
Tomi Tilden, koga tumači Brajan Koks, iskusni je mrtvozornik sa decenijama iskustva iza sebe, a zajedno s njim radi i njegov sin Ostin koga tumači Emil Herš. Sa dolaskom tela devojke, njihovi životi postaju mnogo komplikovaniji. Kako obdukcija napreduje, par otkriva niz bizarnih i uznemirujućih tragova. Spoljašnjost Džejn Dou je netaknuta, gotovo zastrašujuća, a iznutra je to sasvim drugačije. Unutrašnji organi su joj sprženi, rebra polomljena, a stomak sadrži ostatke otrovne biljke i komad tkanine ispisan latiničnim pismom. Kako noć odmiče, granica između svakodnevnog i natprirodnog se zamagljuje, ostavljajući oca i sina da se bore sa otkrićem koje je daleko iznad njihovih najluđih očekivanja.
Klaustrofobična postavka filma, skoro u potpunosti ograničena na mrtvačnicu, povećava napetost sa svakim minutom. Evredal majstorski koristi dizajn osvetljenja i zvuka. Sterilno okruženje mrtvačnice pretvara se u ukleti prostor, leglo neobjašnjivih događaja. Priča se odvija u dva različita čina. Prva se fokusira na preciznu autopsiju, otkrivajući jezive detalje sudbine Džejn Dou. Drugi strmoglavo uranja u potpuni užas. Razotkrivanje svakog sloja misterije oko njene smrti je zadivljujuće. Na primer, unutrašnje tetovaže nagoveštavaju veze sa praksama lova na veštice iz 17. veka. Ovo pažljivo osmišljeno otkriće suptilno prepliće misteriju njene smrti sa natprirodnim elementima, držeći gledaoca u konfuziji do samog kraja.
Sama Džejn Dou postaje moćan simbol, ona predstavlja kolektivne traume nanesene ženama kroz istoriju. Njena priča dovoljno govori o užasnim posledicama progona i nasilja nad onima koji se smatraju drugima. Njeno telo, na neki način, postaje i svedočanstvo patnje i posuda osvetničke energije. Film suptilno kritikuje društvene bolesti, utkajući društvene komentare u srce svog užasa.
Sam horor u filmu je dobro i precizno osmišljen. Gradi se postepeno, od suptilnih detalja poput suptilnog pokreta nožnog prsta na lešu do treperećeg svetla i zloslutnog šapata. Napetost eksplodira kada mrtva tela u mrtvačnici počnu da se kreću, nagoveštavajući zlonamerni uticaj Džejn Dou. Brajan Koks pruža običnu predstavu kao Tomi Tilden, savršeno otelotvorujući autoritet, umor i skeptičnu radoznalost iskusnog mrtvozornika. Emil Herš pruža emocionalni kontrapunkt kao Ostin, rastrgan između porodične dužnosti i primarnog straha od nepoznatog. Njihova dinamika je opipljiva, dodajući dubinu i emocionalnu rezonancu narativu.
Evredalova režija je nešto što je ovaj film učinio znantno prepoznatljivijim. On koristi statične snimke da stvori osećaj nelagodnosti, dok minimalistički rezultat i dizajn zvuka pojačavaju napetost. Fokusirajući se na spore, metodične scene obdukcije, on uzdiže horor iznad puke šok vrednosti, pretvarajući ga u intelektualnu misteriju koja zahteva pažnju. Drugi čin filma, u velikoj meri inovativan, u velikoj meri se oslanja na natorpriodno, a nešto manje na realistični tok situacije.
Autopsija Džejn Dou je sjajan primer modernog horora koji besprekorno meša psihološku neizvesnost, misteriju i natprirodni strah. Sa ograničenim okruženjem i malom glumačkom ekipom, ovaj film postiže toliko toga — od stvaranja opipljive napetosti do istraživanja dubokih društvenih tema.