Priče o pričanju priče nesumnjivo imaju svoje mesto u savremenoj književnosti. Tema književnosti postala je književnost. Goran Petrović piše roman o romanu bez romana.
Sa magijom potpunog čitanja, nesvesno se upoznaje jedan od glavnih likova, Adam Lozanić, apsolvent književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, koji, pored muka sa rokovima za završetak studija, poslom koji ne obećava i studentskim životom uopšte, dobija i neopisivo težak zadatak, čiji su cilj i poslodavci uznemirujuće zagonetni. Kada se na sve to doda i neočekivano velika suma obećana za preciznu lektiru romana, dobija se vrlo vešto ispleten zaplet.
Foto: privatna arhiva
Upravo taj, ne baš sasvim uobičajen zadatak, odvešće Adama u središte priče o Anastasu Branici, čija se lična istorija tesno prepliće sa istorijom ove zemlje, tačnije svih zemalja kojima su ovi prostori bili nazivani od početka do sredine prošlog veka. Dok u Beogradu besne političke tenzije i ratovi, u Anastasovom životu besne i porodične tragedije kao i jedna posebna ljubavna priča. Ta ljubavna priča, koja se bukvalno odvija u knjigama, biće povod za stvaranje dela Moja zadužbina, koji je centralna pozornica samog romana Sitničarnica kod srećne ruke. Pozornica na kojoj su junaci sami čitaoci, jer, kako je i sam Petrović izjavio knjiga u slavu čitanja, odnosno nečega bez čega ne postoji književnost. Pisac i knjiga nisu sami po sebi dovoljni, potreban je čitalac.
Tamo gde vreme uzima stvar u svoje ruke i počinje da teče onom brzinom kojom čitalac to odredi i tamo gde se lepota prostora stvara rečima, čitalac uspeva da pronađe nešto što ga spaja sa drugima sličnim sebi.