Žanrovski spoj horora i misterije, film „Kako gore, tako dole” donosi priču o mračnoj strani Pariza — tačnije, o svetu ispod njegovih ulica. Prožet elementima stvarnosti, poput autentičnih katakombi i okultne simbolike, u kombinaciji sa snažnim ljudskim emocijama, film je izazvao podeljena mišljenja, kako kod kritičara, tako i kod publike. Ipak, ovo ostvarenje iz 2014. godine, u kojem glavne uloge tumače Perdita Viks, Ben Feldman, Edvin Hodž i drugi, ostaje upamćeno po specifičnoj lokaciji snimanja, karakterističnom „found footage” stilu i zaključku da je pakao ništa drugo do metafora lične krivice.
U epicentru radnje ovog filma nalazi se mitski filozofski kamen, kamen mudrosti, za kojim u potragu kreću šest mladih istraživača predvođeni arheološkinjom Skarlet. Njen cilj je da nastavi rad svog oca i, još važnije, da pronađe ovaj alhemijski artefakt koji će otkriti sve tajne istorije. Njen lik, može se reći inspirisan Larom Kroft, nije klasičan junak filma, već lik kroz koji se ogleda traganje za smislom, iskupljenjem i sopstvenim mirom. Pritom, igrajući na kartu autentičnog straha, takozvano snimanje iz ruku u katakombama doprinosi osećaju da je sve vreme nešto iza ugla.
Bez straha da je možda baš neko od njih onaj ko će poslednji put biti viđen dole, oni se upuštaju u potragu, ambiciozno vođeni različitim motivima ni ne sluteći da je najveće zlo u katakombama upravo ono koje oni sami nose sa sobom.
Kako izgleda sopstveni pakao?
Puzeći preko grobnica i lutajući podzemnim lavirintima Pariza nailze na telefon, klavir, automobil, pa čak i na izgubljenog druga. On ih usmerava i vodi sve dublje, toliko duboko da stižu do mesta gde ostavljaju svaku nadu, oni koji ulaze. Tamo odakle je nemoguće izaći, gde ne postoji nada, već samo kazna. Kako ne postoji drugi put, oni prolaze kroz vrata pakla i shvataju da sve izgleda slično, kao da su sve vreme išli u krug.
Slično, ali ne i isto, jer ono što je gore to je i dole. U tome upravo leži simbolika naslova ovog filma gde u stvari sve što se dešava gore ima svoj odjek dole, a za sopstveni pakao to znači da se unutrašnji svet svakog lika ogleda u spoljašnjem svetu. Kada polako krenu da gube razum i jedni druge, a njihova krivica postane njihov najveći neprijatelj, jedini cilj je spasiti sopstveni život i naći izlaz iz dubokog lavirinta. Ali kako je sve okrenuto, možda im je izlaz bliže nego što misle. Što su dublje, to su verovatno bliže površini.
Film Kako gore, tako dole spaja hermetičke principe koji iskazuju da sve ima svoju drugu stranu, mitologiju koja se oslanja na Danteovu Božanstvenu komediju i priče o tome da se u katakombama stvarno mogu pronaći izgubljeni predmeti, a da su ih ljudi i nalazili. Pored mnoštva rečenica koje se nalaze u katakombama, a koje su preuzete upravo iz Božanstvene komedije, sam film prati ideju o devet krugova Danteovog pakla, jer se na svakom nivou drugi lik suočava sa svojim grehom. Dakle, može se reći da likovi i priča jesu izmišljeni, ali su tematski zasnovani na brojnim filozofskim konceptima.
Ovo je prvi film koji je ikad snimljen u pravim pariskim katakombama, zbog čega se sve sastojalo od lagane opreme i bez profesionalnog osvetljenja. Upravo zbog višesatnog snimanja u tako malom i skučenom prostoru, neki od glumaca su i sami razvili klaustrofobiju.