Živimo u jednoj veoma lepoj zemlji. U zemlji u kojoj naš društveni poredak kaže – demokratija, ali na usta reperkusivno putuju zvuci lokomotive bugarskog voza, neonacistički interesi i pucnji u slobodu i otpor. Mi volimo ovakav život i verno pratimo naše navike, jer je mnogo lakše saviti glavu nego je podići visoko, ionako bismo na listi čekanja za operaciju vrata bili duže nego što bi nam trebalo da se naviknemo tome. U nastavku pročitajte jednu studiju lepog života u zemlji Srbiji – u zemlji bez kičme, institucija i kulture, ali sa sve bučnijim ljudima koji su verovali i koji će onima koji ovu zemlju vode spustiti slušalicu.

Zvoni vam alarm? Ne, ova nedelja nije kao svaka druga, dan kada ćemo spavati duže. Ovaj dan je važniji od ostalih. Vreme je da se glasa, a taj alarm je trebalo da zazvoni mnogo ranije. Osvanuće ta nedelja, sveti dan, 17. decembar, dan koji je označen i predodređen za promene. Veruje se u nekim krugovima ljudi da je to novi 24. septembar 2000. i da su koalicione izborne liste opozicionih stranaka novi DOS, ali malo smo se u tome prešli

Da ne bude da odmah kritikujem rad vladajuće koalicije koja se, tradicionalno, uoči izbora svađa sa svojim koalicionim partnerima, kao odraz jedne spinatorske strategije, krenuću od opozicionog meridijana levice i desnice. Svih 18 lista, mnogo spisaka, mnogo imena i potpisa, što onih pravih, što falsifikovanih, ali izbor je tu. Predstavljaju nam se svakakvi programi, razne televizije i ostali mediji nude raznovrstan izbor političkih debati i razgovora sa političkim starešinama, vladarima, šefovima, a i sa onima koji se bore da to budu od 17. ovog meseca. Neki obećavaju odbacivanje Francusko-nemačkog plana, borbu za nepriznanje Kosova, proterivanja stranačkih korporacija koje na našem tlu kopaju litijum, osnaživanje odnosa sa majkom Rusijom i još veće suzbijanje kriminala i korupcije.

S druge strane, u znatnoj manjini, ali ih ima, drugi, odlučno u sebi, ali sa izbegavanjem potvrde tog stava, daće sankcije Rusiji, ne znaju šta će sa Francusko-nemačkim planom, priznaće genocid u Srebrenici i tako nadalje. Šovinisti na aparatima ako ovi osvoje većinu. 

Kažete, sve je to u redu, imaju se planovi i oko spoljne i unutrašnje politike, jačanja odnosa sa komšijama i moćnim državnim silama, hoće se i neće se u NATO, EU, BRIKS, Kosovo je problem, neke stranke to pitanje koči, dok ga neke posećuju, ali da uđu u NATO i prihvate plan žele. Nije svako lider LSV-a ako to želi, moram se složiti, jer čak i najveći nacionalisti moraju priznati sebi da je bolje ući u NATO nego svoju političku ideologiju demagoški graditi oko ljubavi prema od Srbije neodvojivom Kosovu i Metohiji, a po tom pitanju, na kraju krajeva, ne činiti apsolutno ništa. A šta ćemo sa onima koji ga ni po koju cenu ne bi priznali, ali zato zagovaraju i svojim hipnotisanim sledbenicima šalju fašističke ideje i poruke? 

Morate se setiti čistog srpskog genoma i poluideje da su neizgubljeno u prevodu Srbi čista i jedinstvena sveta rasa koja se mešati ne sme sa genima Danaca i Španaca. Ne, kad te oprečne političke ličnosti, i Brnabić i Đilas, verbalno napadnu zbog tih ideja, nisi na dobrom putu. Na putu si da me nateraš da pre glasam za one kojima simpatizere predvodi Rošavi, nego za tebe (da podsetimo, Aleksandar Vidojević poznatiji kao Aca Rošavi često je u medijima predstavljan kao spona između vladajuće stranke i Belivukovog klana). Ako vas ovo nije dovoljno nateralo da vam se zavrti od sramote i susramlja, možda hoće strateški plan te persone kako da spreči femicid i suzbije nasilje prema ženama u Srbiji.

Znate u čemu leži njegovo rešenje – pa u religiji i kolektivnom okretanju društva crkvi i hrišćanskim vrednostima. Ma kuda ovaj čovek ide, pitamo se Kebra iz Obojenog programa i ja. Dakle, ako ne idemo u crkvu nedeljom, ako ne postimo ili nismo kršteni, za mene – pa-pa. Ako ih izaberemo 17, pa-pa i sekularizaciji, bar pretpostavljam. Možda to i nije tako loše, ne dodaje se epitet pravoslavlju slatko za džabe. 

Hajde što ovi jedni imaju takve fiks ideje i plasiraju ih javno bez stida, nego i predsednica Saveta jednog regulatornog tela koje vrši monitoring nad elektronskim medijima i nadzire da li se drže Zakona o elektronskim medijima, da li možda šire govor mržnje ili plasiraju nasilni sadržaj, odašilje slične i direktnije poruke svima nama. U foto-montaži, uniformisana u nacističku vojnu opremu SS-a, dok provocira ne samo nas nego i, mnogo gore, jevrejsku zajednicu i samim tim indirektno širi ideje antisemitizma, ova gospođa vodi glavnu reč o tome šta se sme, a šta ne sme na televiziji. Zbog toga nimalo ne čudi što se na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u jutarnjim časovima emituje pornografski sadržaj i krši pravo na privatnost i dostojanstvo jednog političkog neistomišljenika u odnosu na zaposlenu strukturu ove televizije, kao i vladajuću strukturu u celini. 

Dobro, bar je pokrenut postupak, ali zato nije kada se nasilje promovisalo i i dalje promoviše na istoj televiziji, kada na drugoj gostuje osuđeni ratni zločinac, čime se samo dokazuju pijetetski odnos ove vlasti prema tajkunima, profiterima, zločincima, a da ne krećem o najvećoj paralelnoj državnoj strukturi – organizovanom kriminalu i njegovoj vezi sa državnim vrhom.

Ovo je jedna jako lepa država u kojoj socijalni radnici postaju socijalni slučaj, fantomske i gongo organizacije kradu novac namenjen deci, porodicama i ženama iz budžeta, najveći novac na medijskim javnim konkursima dobijaju režimski mediji koje drži najčešće jedan čovek. Ovo je zemlja u kojoj se, ne samo skupljaju kapilarni glasovi uoči izbora, već se i kupuju jeftino. Ovo je zemlja u kojoj, ukoliko ilegalno ne fotografišeš svoj glas, a radiš u javnom preduzeću ili bilo kojoj državnoj firmi, letiš na ulicu, zemlja u kojoj se radnicima jednog kol centra u kešu daje novac nevladine organizacije, sa čijim je vlasnikom poslovni partner iz redova Principa, a u CEROB-u studentski predstavnici koji nam obezbeđuju lakše studiranje preko studentskih kartica

Ovo je zemlja koja se uskoro može pohvaliti (ako ne i sad, jer stvarno ne znam da brojim), većim brojem pištolja nego drveća, većim brojem iskliznuća vozova nego u 18 zemalja EU ukupno, sa uvek nameštenim tenderima, sa javnim nabavkama sa u proseku jednim ponuđačem. Ovo je zemlja sa kulturom parizera, dva odsto popusta na putarinu, ali zato deset odsto popusta na letove avionom za studente, ovo je zemlja u kojoj je ove godine 28 ubijenih žena, sa žandarmom punim veza sa Kavačkim klanom, zemlja u kojoj policiju vodi jedan iz redova onih kojima se u normalnim zemljama stavljaju lisice.

Ako je sistem svih sistema zakazao, to ne isključuje ni zdravstveni. Prema pisanju jedne novinarke na njenom privatnom nalogu na društvenoj mreži, jedna devojka došla je na šalter u Urgentnom centru i rekla da želi da se ubije, ali i da želi da živi. Čekala je, red je bio veliki, naravno. Nakon nekog vremena, dolazi dežurna lekarka i pred svima pita kvarno nasmejano: Gde je ona što želi da se ubije?. To je slika jednog postulata ove države koja iz godine u godinu ostvaruje neverovatan progres. Svesni smo da se institucije igraju ćoravih baka, ali samo kad pomislite da je zdravstvo u Srbiji jedino na stabilnim nogama, setimo se svake otete bebe i zaćutimo zauvek.

Ovo je jedna jako lepa zemlja i zaista se pitam zašto bi mladi želeli da napuste ovog ekonomskog titana. Pa čak i suosnivač Epla želi naš pasoš, zaboga! Inflacija, ubijanje, krađa i korupcija nas samo uče da budemo malo skromniji i da malo manje očekujemo od naših vođa, zar nije tako? Oni ne spavaju zbog nas i čine sve da nam bude lepo. Zato oni i subvencionišu medije koji će nam emitovati neke smešne serije i rijalitije, jer znaju da bi nas realnost pojela. Znaju da je mnogo lakše živeti u mehuru dezinformacija, jer je istina mala, ali nikad sigurnija smrt. Ipak, čini se da se mnogi bude iz tog dugog sna, te su za nijansu njoj bliži. Probudimo se, alarm je zazvonio.

O autoru