Šekspirova tragedija na italijanski način – čin drugi
Možda se nekome sa strane učinilo da su nas Italijani porazili, ali ne, zapravo smo mi bili i žrtva i dželat. Tragedija u stilu Vilijama Šekspira, u domaćoj režiji, ali sa Italijanima kao glavnim akterima. Kada se sve sabere, deluje da je jedino nad čime smo uspostavili kontrolu tokom četrdeset minuta košarke bio plan kako da sebi presudimo. Ideju su nam došapnuli teatralni Italijani, tehnologijom smo ovladali sami, a realizacija, kako se to obično kaže u odsustvu kreativnosti komentatora, nije izostala.
Kad smo već kod realizacije, da kažemo koju i o tome. Reprezentacija Srbije postigla je 86 poena uz odličnu napadačku igru našeg najmvp igrača i generalno solidne procente iz igre i sa penala. Ono što statistika ne prikazuje jeste količina lakih poena do kojih je došla naša selekcija. Ne verujem da je broj dvocifren, subjektivni osećaj kaže – nula. U ovom sportu, dva su načina da postigneš lak poen: jedan je da kidišući na protivnika u svakom napadu, u momentu dekoncentracije igrača, otmeš loptu i odeš u kontru. Drugi je da naletiš na ekipu koja slabo komunicira u odbrani ili se njena petorka ne nalazi u istoj ravni kada su u pitanju zalaganje, trud i generalno poimanje košarke kao timskog sporta koji se sastoji iz dva aspekta – napada i odbrane. Mi smo bili ta petorka, svih dvanaest i trinaesti selektor. Neko je u toj ekipi mislio da je dovoljno što je deset sekundi ranije dao koš i da stoga nije nužno napraviti korak više (bliže) u odbrani. Neko je do poslednjih par minuta verovao da ćemo, uprkos nonšalanciji, izvući ovo na kvalitet, što se kaže, pa je kasnije počeo da pritiska i preko granice faula. Avaj, beše kasno. Neko je jednostavno bio uveren da neće omaleni Italijan baš svaku da zabode. Hoće, hoće, nije mu prvi put.
Bilo je i onih, mora se priznati, koji su od prvog do poslednjeg minuta nastojali da energijom, fokusom i srcem nadomeste objektivni manjak kvaliteta. Ti su nosili plave dresove. Na svaki preki pogled naših momaka upućen sudijama, protivnici su odgovarali još grubljom igrom. Svaki put kada je Nikola Jokić postigao koš, bio je jedan centimetar udaljeniji od obruča nego prošlog puta. I tako, milimetar po milimetar, zajedno sa svojim saigračima do kraja utakmice bio je potpuno isteran iz reketa i iz svoje zone komfora. Panika se širila među našim momcima, sve se manje verovalo, kako sebi tako i saigraču do sebe. Na šut se kao po pravilu išlo nakon besomučnih finti na koje niko u hali ne bi skočio, dodavanja su kasnila, a na ofanzivni skok se išlo mlako. U nedostatku odgovora igrača i selektora na tuču (neki bi rekli ritam) energičnih i emotivnih žabara okrenuli smo se šutu sa distance, najprevrtljivijem oružju koje ovaj sport poznaje. Ivica noža tog oružja večeras je bila okrenuta ka nama, te smo krvarili postepeno ali obilno, jednom rečju – Harakiri. Rezultat naše sportske tragedije bilo je veliko slavlje naših rivala, kao i suze, ovoga puta radosnice, hiperaktivnog Poceka. Oplakaše nas Italijani i odoše dalje.
Sada (ni)je vreme za promenu
Uprkos svim očekivanjima, najavama i prognozama, sutra će opet da svane. Sunce će izaći na istom mestu kao i juče, planeta će nastaviti da se vrti kao što će i ljudi sa vrha košarkaškog saveza nastaviti da se pojavljuju na svojim radnim mestima, odbacujući sa sebe krivicu kao što Poceko skida svoj sako u trenucima besa. I pored petogodišnjeg rezultatskog posta, epohalne promene će najverovatnije izostati. Neće biti čak ni tradicionalnog prebacivanja odgovornosti sa jedne na drugu stranu između saveza i struke, dva elementa koja namerno odvajam. Definitivna tišina nastaviće da prati rad saveza, broda koji uprkos brodolomima nastavlja svoj put, ne znajući u kom pravcu ide. Pešić je istakao kako je bilo zadovoljstvo raditi sa ovakvim momcima. Iskrena izjava čoveka koji je svestan da je trenerski posao samo momenat između dva otkaza. Njegova smena biće kao krečenje kuće kojoj se urušio krov. U katalogu kandidata za novog selektora naći će se i neka stara imena, tražiće se stare i nove žrtve jednog sistema koji je mrtav već godinama, a da nam to niko nije javio.
Italijanima hvala za (još) jedan šamar. Nakon prvog smo, onako hrišćanski, okrenuli drugi obraz, sada će, valjda, reakcija biti drugačija. Saznaćemo uskoro, tamo gde sve počinje – na vrhu.