A mi, nas petoro, nemamo mnogo zajedničkih fotografija. Mnoge pauze koje smo imali između predavanja proveli smo u ovom kafiću. Baš tu gde je ova moja fotografija, koju često viđate, nastala. Tu smo sedeli, svađali se i smejali. Nekada smo bili toliko glasni da je to mogao ceo kafić da čuje. Šta da se radi, skupilo se pet musketara na jednom mestu − vika i dreka su logičan ishod. Bar kada smo mi u pitanju, nikada nismo umeli da glumimo da smo dobra deca.
Mada, nakon nekog vremena, menjali smo kafiće. Nekako mi se čini da nikada nismo pronašli naše utočište. Pre ove pandemije, poslednji put smo popili kafu u kafiću blizu fakulteta. Znam da je bila sreda, nismo otišli na jedno predavanje. Fakultet je bio tako blizu, a tako daleko. Odlučili smo da popijemo kafu, da ne odemo na to predavanje. Jedan musketar nije bio tu. Nas četvoro i još dvoje ili troje ljudi u kafiću. Nismo ni slutili u tom momentu da se nećemo videti, sada već, više od mesec dana. Šalili smo se, kao i uvek i razgovarali o svemu onome o čemu svakodnevno razgovaramo. Da, tada. A već sada, nismo se videli više od mesec dana. U tom momentu nismo ni slutili da će tako biti. Sada se čujemo putem društvenih mreža. Međutim, neko od musketara uvek fali i nikada nismo svi na okupu.
Rekla sam da je život veoma zanimljiva priča. Moj život je veoma zanimljiva priča, ali nikada nećete u potpunosti saznati koliko. Kada bih vam sve otkrila, ne bih imala o čemu da pišem, u tome je poenta. Ovako je lakše, a i zanimljivije. Vi ćete dobijati deo po deo, a ja ću imati o čemu da pišem. Jednostavno je. Stvarno ne želim da vam pričam o prijateljstvu pet musketara, jer mislim da se to i njima ne bi dopalo. To je nešto naše. Nekada ne umemo ni međusobno da ga razumemo, a kamoli da pričamo o njemu. Pet budućih novinara na jednom mestu. Šta više dodati? Htela sam samo da podelim sa svima vama jedan deo svog života − studiranje i prijatelje, to nije mala stvar. Ja stvarno nemam mnogo prijatelja, verovatno mogu i da ih nabrojim na prstima jedne ruke. Musketari su zauzeli drugu. Jednog musketara ću izdvojiti, jer njega poznajem mnogo duže od ostalih.
Možda nećemo imati apsolventsko veče. Možda nećemo proslaviti kraj studiranja onako kako smo mislili da hoćemo. Možda i hoćemo, to bi nam bio izlazak među ljude, jer ovako ne umemo da odemo negde jer ne znamo da se dogovorimo. Nismo verovali da će ta sreda biti dan posle koga se nećemo videti toliko dugo. Viđali smo se skoro svakog dana, provodili sate zajedno. Mnogo kafa, mnogo dana, mnogo peciva...
A zašto ja uopšte pričam o nama? Što smo baš mi musketari? Život je zanimljiva priča, ponavljam, moj ili tvoj. Nije ni važno. Svako od vas ima svoje musketare. Ne moraju to da budu kolege sa posla ili kolege sa fakulteta. To može da bude bilo ko ko vam sada nedostaje. Neko koga ne možete da vidite, a fali vam. Može to biti neko ko je mnogo vremena proveo sa vama, a više vam nije blizu. Može da bude i obrnuto.
Iskrena ću biti, ne razumem ljude koji sada padaju u depresiju. Da, tako je. Isto tako ne razumem ljude koji sada rade na sebi ako to nisu činili do sada. Sve ovo vreme zabrane kretanja i karantina ne treba da vas promeni. Samo treba da budete ono što jeste. Ne glumite ljude koji sada rade na sebi ako ne radite to inače. Glupo je. Stvarno jeste. Isto tako, ne padajte u depresiju. Mnogi od vas čekaju slobodu, a dok su je imali nisu je koristili. Mnogi od vas nisu ni svesni koliko neki drugi ljudi iščekuju neke druge stvari godinama. Neko čeka godinama da ozdravi jer je bolestan. Neko godinama čeka bolji posao. Neko godinama čeka da se pojavi onaj drugi neko ko će mu pomoći da se izvuče iz bede. Hajde samo da skinemo maske. Čekajte sve ono što ste čekali pre svega ovoga, radujte se istim stvarima kojim ste se radovali ranije. Nema potrebe glumiti. Nikom nije lako ali to ne znači da treba da radimo na sebi zato što svi pričaju o tome. To radite jer vi to želite, ne zato što sto čitate pojedine tekstove na internetu ili preporuke drugih ljudi. Živite normalno, koliko se to može. Može makar da se pokuša. Ako imate razloga da budete srećni, budite. To je to. Sve ovo će proći. Ponavljam, mnogo je ljudi koje neke stvari čekaju godinama. Strpite se.
I evo, sve ovo što ste čitali do sada napisala sam pre više od dve nedelje. Od danas ste, možda, slobodni ili slobodniji. Šta ćete učiniti? Vi ste slobodni isto onoliko koliko je slobodan i virus koji još uvek postoji. To ne zaboravite. Bitno je da znamo kada će biti izbori, a to što ne znamo kada će se se sve ovo okončati nekom više možda i nije važno. Ne budite u košu sa takvima. Budite svesni da sve ovo nije prestalo. Niti je virus nestao, niti je sve ono što nam je učinjeno zaboravljeno.
Musketari, vidimo se uskoro, u bilo kom kafiću, na bilo kom mestu. Galama i buka će biti potrebna svuda. Mnogo kafa i mnogo piva. Mnogo peciva. Makar i tamo, u kafiću gde je onaj moj osmeh nastao. Mada, možda i nađemo novi kutak gde ćemo se smejati zajedno. I tvrdim da se nećemo samo šaliti. Mnogo je tema o kojima ćemo razgovarati. Mnogo je tema o kojima se tek može pisati.
Uvek ste bili slobodni da razmišljate, to činite i od danas. Činite to više nego što mislite da je potrebno. Svaki dan je novi izazov za nekog od vas, a svako od vas jeste nečiji musketar. To nemojte da zaboravite.