Imala sam savršen plan. Završiću fakultet do oktobra, daću sve od sebe. Učiću, boriću se i na kraju će mnogo nas taj uspeh slaviti. Naravno, kada kažem mnogo nas, mislim na one koji će se tome radovati. Ne volim slavlja sa ljudima koji se ne raduju tuđem uspehu. Idemo dalje. S vremena na vreme sabirala sam i oduzimala druge opcije. Ako ovo učinim, možda fakultet završim i ranije, neka to bude septembar. Svaki student ima pravo da se nada, nemojte da sudite. Ostalo mi je još sedam ispita kako bih bila neko kog u ovoj zemlji, u neku ruku, najmanje cene. Da, kada bih završila fakultet, zvanično bih postala novinar. Novinar. Novinar. Novinar. Da, baš to. Ono što mnogima smeta, mnogima služi kao meta za ismejavanje ili neko ko bi jednostavno otišao u pritvor jer je govorio istinu. Ovo poslednje već ponavljam.
Kada i ako završim ovaj fakultet, nosiću zvanje koje će mnogi od vas osuđivati, pljuvati, ismejavati. Možda se nikada neću zaposliti u struci, možda nikada neću biti novinar u praksi. Ne znam ni da li želim, iskreno. Međutim, uvek ću ih razumeti, prave novinare. Kada se smestim u stolicu pored građana koji se ne bave ovom strukom, razumem i njih. Izbezumljeni su, izmanipulisani, obrađeni da novinare gledaju kao persone stvorene za pljuvanje i kao predmet koji im može služiti za negativno komentarisanje. Dragi svi, napominjem da ne stavljam sve ljude u grupu koja gaji ovakvo mišljenje. Niste svi isti. Međutim, često čitam komentare ispod novinarskih tekstova. Nekada me oduševite, a nekada mi je veoma krivo jer ne umete da vidite istinu. Možda ne u samom tekstu koji je napisao neki novinar, već činjenica da biste ostavili komentar pre nego što ste malo više promislili. Pre nego što malo više istražite.
Opet moram da se vratim na temu kako se osećam. Ne znam. Volela bih da ne pratim medije, da ne gledam ništa što je u vezi sa ovom situacijom. Ali to je nemoguće ukoliko uključim internet na telefonu i pristupim društvenim mrežama. Nemoguće je ako ja, kao i svi vi, čekam predsednika da nam se obrati ili konferenciju kriznog štaba. Mnogi će možda nakog ovoga reći da ako ne želim, ne moram da gledam sve ono što mi je servirano. Iskreno, volela bih da mnoge scenarije koje su nam predstavili država i krizni štab nisam videla. Bilo bi mi lakše, jer bih onda znala da nisam potrošila svoje živce na mnoge gluposti i promocije. A jesam, i mnogi od vas jesu.
Divim se novinarima koji imaju živaca da slušaju odgovore na nepostavljena pitanja. Divim se novinarima koji imaju hrabrosti da pitaju svevišnjeg ono od čega on beži. Nazvaću ga tako, koliko god zvučalo neskladno sa demokratijom. Ritual mi je kafa. Ona jutarnja, čim ustanem. Na početku ove situacije, predsednikovo pojavljivanje na RTS-u, kao i predstavljanje kriznog štaba, postalo je moj ritual broj dva. Međutim, nakon nekoliko dana shvatila sam da nema potrebe slušati ono što svevišnji govori. Verujem da sam to shvatila i mnogo ranije. Ne kažem da je njegov rad u ovoj situaciji u potpunosti loš. Ali kada njega slušam čujem da se sve može ostvariti nakon nekog vremena. Sve zavisi, doduše, od toga o čemu je reč.
Uvek kaže: Biće. Uvek kaže: Mi smo uradili. Uvek kaže: Naše je bolje nego nečije. To ja često sebi govorim kada pokušavam da napravim proju. Kažem sebi: Napravićeš je. Uradila si sve da ovaj recept uspe. Ova proja će biti bolja nego bilo čija. Međutim, lažemo i on i ja. I sebe i druge. Ja učinim mnogo toga što se tiče proje. Lažem sebe da će biti bolja od svih i onda je stavim u rernu. Nekoliko minuta nakon toga shvatim da moja rerna i nije tako dobra kao što sam mislila. Ishod je jasan. Od proje neće biti ni p. Grejači su skoro crkli. Odavno su crkli, naravno. Šporet radi onoliko koliko ima snage za to. Ono što nakon toga izađe iz rerne, to će se večerati. Tu je trik. Ja bih to bacila. Žalosno, znam. Koliko god proja besmisleno zvučala, i u nju treba uložiti. Ali, kako jesti nešto što apsolutno ne valja? Kako onda očekivati i dobre rezultate na osnovu besmislenih priča i ideja? Svakako, moja priča o spremanju proje jeste besmislena ako nemam načina da je realizujem. To je sasvim logično.
O ovome govorim. Oni su uradili, bolje je nego što će ičije biti? Kakva li im je rerna? Da li dobro peče diplome? Da li dobro peče 100 evra? Da li dobro peče maske? Da li dobro peče novinare i novinare? Ispečeno će izaći. Stara izreka kaže: Ispeci pa reci. Ja želim da se moja diploma ne peče u rerni. Želim da je zaslužim svojim sposobnostima. Tu se razlikujemo. Verujem da ni oni, pravi novinari, ne žele da ih iko peče. Zašto je toliko teško govoriti istinu? Zašto je toliko teško reći kakvi su nam grejači i sposobnost podešavanja temperature? I ja pitam gluposti, pa uvek se zna zašto je to tako. Bolje je pitanje, da li svi ljudi znaju?
Ja sam samo student. Sutra možda budem samo novinar. Samo neko, ko pokušava da radi svoj posao. Čak i onda kada mu kažu da za njega u najkriznijoj situaciji posla više neće biti. Biće konferencija, ali novinara tamo biti neće. Onda neće biti pitanja, a gde nema pitanja, neće biti ni odgovora. Ono što ne budu čuli novinari, nećete čuti ni vi, dragi građani. Većinu pitanja i odgovora je bolje i da ne čujete. Mada, postoji i ono malo istine koja će vam biti uskraćena.
Stvarno, nikada više neću praviti proju dok ne budem imala dobar šporet. Svevišnji, nije sve u priči. Dela su dela. Potrudi se. Možda ću i ja, kada mi budeš dao 100 evra, kupiti novi šporet, praviti najbolje proje. Možda i neću. Možda te pare dam Đilasu i Sorošu i onda ćemo praviti proje zajedno. Jer i da ih ne podelim sa njima, novinar će za tebe uvek biti neko koga nećeš voleti. Pogotovo ne bi voleo nekoga poput mene. Vučićević će pričati o lažnim vestima, a dok on bude pričao o tome pred tobom, ja ću biti kod kuće. Praviću proju dok ne uspe. Mada, malom čoveku se nekad i najmanje želje ispune. Šta ako ispečem nešto bolje od tebe? Čak i sa najgorim šporetom? Ostanite kod kuće i vodite računa o tome kojim medijima verujete. Ja čekam stotku, zbog proje, nije drugo.
Kako se osećaš ti? Meni je za ovo trebalo više od jednog sata. Nisam uspela da shvatim ništa o svojim osećanjima. Malo je sat vremena. Sve ovo će trajati mnogo duže, a kada nešto traje dugo, to donosi i niz različitih osećanja. Možda ću sutra sve ovo upoređivati sa frižiderom. Šta sve tek u frižider može da stane?! To može biti veoma duga priča.